Hrvatska nogometna reprezentacija sutra igra novu povijesnu utakmicu, polufinale Svjetskog prvenstva protiv Argentine. Bit će to još jedan velik i ponosan dan za “malu Hrvatsku”, koju su naši sportski junaci doveli među najveće na svijetu. Posebno ponosan naravno i za nas Zadrane, koji se možemo pohvaliti s trojicom reprezentativaca; najvećim svih vremena, kapetanom Lukom Modrićem, nesavladivim Dominikom Livakovićem te Martinom Erlićem, kao i još dvojicom genijalaca sa “zadarskim genima” Lovrom Majerom i Joškom Gvardiolom.
Marin Zubčić, trener u Nogometnom klubu Zadarnova, s Dominikom Livakovićem prošao je velik dio sportskog puta, od samih početaka pa do Dominikova odlaska iz Zadra u Zagreb.
– Dominika poznajem otkada smo sa 7-8 godina počeli trenirati u školi nogometa NK Zadar. Igrali smo zajedno sve do kadetskog uzrasta, nakon čega sam ja prešao u juniore Zadra, a on otišao u NK Zagreb, gdje je ubrzo zaigrao i za prvu momčad – prisjeća se Zubčić.
Kakve su uspomene iz tog razdoblja provedenog u Nogometnom klubu Zadar?
– Sjećam se da smo bili prava klapa i do dana današnjega smo svi ostali jako dobri, premda su nas životni putevi odveli na različite strane. U početku je sve to bila dječja igra, ali vrlo brzo se vidjelo da dosta igrača ima velik potencijal da igra ozbiljan nogomet. Dominik je svakako bio među njima, a uz naše momčadske treninge, redovito je išao i na vratarske, prvo kod pokojnog Jakova Pinčića pa kasnije kod Tomislava Rogića. Mislim da je tu napravio ogroman napredak, kojega je nastavio u Zagrebu, odakle je kasnije otišao u Dinamo i evo, kako vidimo, došao do svjetskih visina.
Bila je to zaista talentirana generacija zadarskih nogometaša rođenih 1994. i 1995.
– Nekoliko igrača i danas igra prvoligaški pa čak i europski nogomet. Osim Dominika to su Stipe Perica, Šime Gržan, Frane Čirjak i Frane Ikić. Svakako treba spomenuti i da su Anđelo Paleka i Roberto Viduka redovito bili pozivani na reprezentativna okupljanja, a još nekoliko igrača je zaigralo prvu i drugu ligu, ali nažalost, kako to često biva u sportu, neke stvari im se nisu poklopile da naprave još jedan iskorak i dođu možda i do najviše razine.
Kako izgleda budućnost zadarskog nogometa iz perspektive čovjeka koji je sve to prošao, a danas radi kao trener u klubu u kojemu trenira preko 300 mladih zadarskih nogometaša? Ima li među njiima novih Modrića i Livakovića?
– Kada se osvrnem na tadašnju školu nogometa NK Zadra i samo ove igrače koje sam nabrojao, to pokazuje koliko je talenata bilo, ali i koliko se dobro i kvalitetno radilo. Uspjeh je i kada jedan igrač iz generacije napravi karijeru, a kamoli nekoliko njih u tako malom gradu. Osim toga, tadašnji uvjeti nisu bili ni blizu današnjima. Mi smo, primjerice, na trening morali nositi svak svoju loptu od kuće, obukli bi se kako smo mogli i imali bijelu majicu preko trenerke. Danas djeca u našem klubu imaju kompletnu opremu za trening i za utakmice, najmodernije rekvizite, treniramo na novoj umjetnoj travi i pazi se na svaki detalj. Uz ovakve uvjete i dobar rad siguran sam da će u budućnosti biti još Zadrana na najvećoj svjetskoj pozornici.
Kakav je osjećaj gledati Dominikove čarobne predstave na SP-u iz perspektive nekoga tko je s njim igrao od malih nogu?
– Sigurno da je poseban osjećaj. Kada se sjetim svih naših zajedničkih utakmica, putovanja, treninga, a sada ga gledam kako vodi Hrvatsku prema svjetskom vrhu, srce mi je baš ispunjeno. Velika mi je čast što sam imao prilike dijeliti svlačionicu s njim. Mislim da Dominik može biti primjer svim mladim sportašima, jer je u svojoj sportskoj veličini ostao skroman i dobar momak kakav je oduvijek bio. Popularnost ga nije nimalo promijenila. Svaki slobodan trenutak koristi za dolazak u svoj Zadar i nikada nije zaboravio odakle je krenuo.
I ključno pitanje. Kako je pucati penale Dominiku Livakoviću?
– Ha, ha, često sam mu pucao penale i moram priznati da mu nije bilo lako zabiti. Oduvijek ih je znao dobro čitati. Uostalom, vidjeli ste kako su prošli Japanci i Brazilci.
A kako će proći Argentinci?
– Bit će teško, odlična su momčad, ali i na prošlom i na ovom Svjetskom prvenstvu pokazali smo da se možemo nositi s najjačima i da smo pravi kada je najteže. S optimizmom čekam to polufinale i nadam se da ćemo ponovno otići do finala, a onda tko zna, možda je nakon bronce i srebra došlo vrijeme i za zlato – zaključio je Zubčić.